Andor - final
Odakle početi priču o završetku još jedne, ovoga puta prekretničke Star Wars sage? Možda najbolje od onoga što sledi posle - filma Rouge One. Priznajem da mi prvi deo tog filma uopšte nije legao. Sada bi verovatno bilo drugačije, ali onda... I dalje mislim da ima tu momenata koji su pre parodija nego išta drugo; plakat s likom Tarkina (fenomenalni Kušing) mi ni tada nije smetao, naravno, a sada razumem zašto je bio na toj zabačenoj planeti, a ne Imperator. No referenciraću se na početak, kada (Kasian?) ubija svog saradnika prosto jer je isuviše znao. To je delovalo baš iznenadno... Moralni relativizam (tačnije dvoznačnost, ambiguity) ušao je preko prikvela u sagu. Mi vidimo kako su džedaji okoštalo birokratizovano (mada ne i korumpirano) telo (tj. njihov Savet), nesposobni da vide očigledno, ili da deluju kad vide. Čuveni dijalog Obi Vana i Anakina ispao je relativistički nenamerno (Lukas izgleda ima problema sa nekim pojmovima). Anakin: Ako nisi sa mnom, onda si protiv mene. Obi Van: Samo Sith barata sa apsolutnim vrednostima (ovo drugo je apsolutni sud par ekselans). Sve je to bilo zabavno, ali nisam očekivao u delu koje je do tada bilo bajka da dobar lik ubije saborca prosto zato što mora (ili je tako procenio). Ovo sve pričam zato što ćemo se takvih stvari nagledati u Andoru, u obe sezone.
Ono što je zanimljivo u tom filmu i ovoj seriji je skoro potpuno odsustvo ne-ljudskih likova. Star Wars nikada nije bio Star Trek, ne-ljudi su tu radi zabave, mada mogu biti veoma zanimljivi likovi - Džaba Hat, Joda, Čubaka... oni su manje antropomorfni nego neki Star Trek likovi, ali Star Trek ima objašnjene vanzemaljske civilizacije, koje su jopet transpozicija nekih viđenja (da ne kažem stereotipa) određenih kultura i društvenih sistema koje znamo na Zemlji. Ostavši bez magije (Sile) i bez van-ljudskih zanimljivosti, Andor tako postoje nekakva alegorija za ono što već imamo, si claro na Zemlji.
I takva alegorija je fakat bio, zajmivši pomalo uticaje sa raznih strana, bez prikrivanja, takođe i bez obavezivanja. Mnogo je više učitavanja bilo u trećem filmu prikvela kad vidimo analogije sa Amerikom pred i u toku napada na Irak - Patriotic Act, uspon Palpatina koji mu dođe nešto kao Dik Čejni (mada je ovaj formalno na vrhu kao kancelar/imperator), pad demokratije uz aplauze i slično. Ovde će se uzeti od svega pomalo, pa nam pobunjenici mogu delovati kao marksisti, takođe i kao far right militia. Ghor je nesumnjivo planeta (jedna klima, jedna kultura) u "francuskom stilu", sa onim romantičnim Rezistans prizvukom, čak mi je njihov jezik delovao kao starofrancuski (možda grešim).
Dakle, Rebelion odlikuje eklekticizam i ideološki agnosticizam, što je u principu dobar izbor kako zbog same radnje tj. raznorodnosti pobune u istoj (povezati "pobunjenike" sa početka druge sezone sa nekom ideologijom bila bi samo sprdnja za tu ideologiju); tako i da bi se izbegla učitavanja već podeljenog fandoma, barem onog dela koji razmišlja o onome šta je "iza" a ne prosto da guta šta mu Dizni servira. Razlikuju se oni u taktikama, recimo Luthen i Mon Mothma i u odnosu prema vlastitom životnom putu, ali nemaju razlike u ciljevima, a to je prosto uklanjanje Imperije (što bi neko kod nas već iznervirano rekao šta onda samo da smenimo Vučića (a kamo promena sistema?)); odnosno vraćanje Republike, odnosno povratak na staro! U tom smislu bilo je reči da su pobunjenici zapravo konzervativni.
I to već postaje slon u prostoriji za svakog kome sve ovo nije puka zabava. Da je ozbiljnih problema bilo u samoj Republici usvojili smo u prvoj sezoni Andora, recimo uništenje životne sredine u svetu iz koga je Kasijan potekao. Celu tu sezonu mi vidimo postepeni a ne nagli prelaz ka Imperiji, zapravo pobunjenik Luthen je taj koji želi da taj prelazak ubrza, ne bi li onda postalo očigledno (akceleracionizam). Revolucionar kao Lenjin, ali rekosmo ovaj ne želi ništa novo, barem to ne vidimo... U prikvelima, posebno trećem, vidimo kako Republika truli od vrha. Clone Wars (nažalost gledao samo malo jer me takva animacija nervira) nam govori kako Republika na terenu postaje Imperija kroz rat sa Konfederacijom (huh, ne morate se sad sećati američkog građanskog rata). Kao što je pesnik Branko Miljković genijalno rekao, a to bilo iskorišćeno na kraju filma Tajvanska Kanasta: "ako smo pali bili smo padu skloni".
Zanimljivo da sam za seriju Andor čuo prvi put od ideološki jasno opredeljenog lika koji reče da je to antifašističko remek delo. Neću sad da ulazim u definicije antifašizma, no ću ukazati na neke činjenice naše istorije. Ono što se zvalo antihitlerovska koalicija nastalo je kao okupljanje zemalja koje su tu ušle objavivši rat Nemačkoj zbog obaveza prema savezniku (Britanija, Francuska) ili zato što su bile napednute (Amerika, Sovjetski savez). Pre toga su komunisti i ostali levičari pokrenuli antifašističku borbu, dok su se desni liberali uglavnim pravili blesavi. Tokom rata (i možda ranije) u samoj Nemačkoj antifašizam je mogao biti individualni čin (Tomas Man), u samoj Italiji nije bio raširen do njene kapitulacije i podele 1943. Znamo za ustanke okupiranih naroda (naravno, najviše kod nas na Balkanu - kod Srba i Grka), pokrete otpora kao što je francuski i poljski. Znamo da kod Hitlerovih saveznika (barem pola Jevrope) nije bilo mnogo otpora dok nisu promenili stranu. Znamo i da je neki generalni antifašizam bio kroz denacifikaciju (nikad potpunu), izgradnju kapitalističkih institucija... Najzad znamo i za slučajeve opstanka fašizma posle WW2 (Španija, Portugal), čak novog nastanka istog (Grčka, Čile) i otpore tome. Šta je ovde zajedničko? Antifašisti su uvek imali saveznika sa strane ili makar uzor izvan svoje zemlje koja je postala nekakva diktatura.
Bilo šta iz Star Wars serijala ne može imati ovakve pandane našoj istoriji. Imperija obuhvata praktično celu Galaksiju, ono što je u Spoljnom prstenu zavisi od iste, u svakom slučaju tamo nema neke sile koja bi joj parirala. Ali imamo sličan primer kroz istoriju. To je, naravno, Rimsko Carstvo (uzor Lukasu koliko su mu bili USA i nacisti), pa pogledajmo šta je tamo bilo. Onaj koji je hteo da ličnim činom promeni stvari, vrati ih na staro, Brut, ostao je upamćen kao terorista i izdajnik. Ne kažem da je to viđenje uniformno, drugačije ga vidi Dante nego Šekspir... Antonije i Kleopatra su kasnije poraženi, pobednik je bio Oktavijan Avgust koji se prvi proglasio za Imperatora i Princepsa (prvog među jednakima). U poznatoj nam istoriji povratak na staro se nije dogodio, Imperija je pobedila!
Uostalom, šta to znači povratak na staro?! Koliko je to moguće nakon nekoliko decenija? Ima koji bi izgleda stvarno voleli da USA budu kao pedesetih prošlog veka, ali to je nemoguće sve i da se svi građani slože. Ili kod nas ona jugonostalgija koja inače puca na samo deo davne realnosti (ex-YU a ne SFRJ). Sad tek će biti nekih spojlera, nešto u radnji i njenoj izgradnji što smatram da treba komentarisati i naravno likovi...
Radnja kreće sasvim razdvojeno, dve godine nakon kraja prve sezone. Andor je ubačen kao vešt pilot da ukrade eksperimentalni imperijalni lovac (takve planove je Imperija napustila u korist Zvezde smrti, koja se pokazala kao efikasnija za širenje straha). Onda vidimo da Kasijan baš i nije tako vešt sa novom tehnikom, mada letenje kasnije savlada. Posebno nisu vešti "pobunjenici" na koje nailazi, podeljeni u više frakcija, spremni da se pokolju... To nije kao u prvoj sezoni gde su takođe "revolucionari amateri", ali oni među kojima ima različitih likova, od kojih će jedan biti autor Manifesta... Ne, ovo je prosto zbrka! Ovaj zaplet nema neke veze sa kasnijim zapletima, ispada da je ubačen da bi se video razvojni put glavnog junaka, takođe neko "spuštanje na zemlju" pobunjenika koji ne moaju biti romantični super-junaci.
Paralelno Imperija razvija projekat "energetske efikasnosti" (tako aktuelno, a već otrcano, to zvuči) za koji teško da će iko posumnjati da je zapravo Death Star (na kraju imamo čak SAY IT momenat koji liči na Breaking Bad - u kojem se inače pominje Star Wars). Ali rudarenje će načiniti planetu Ghor "nestabilnom" (prevedeno sa birokratskog: možda će eksplodirati, možda postati opasna po život svakog ko se zatekne). Imperiji je potrebno da ocrni stanovnike, da stvori pobunu tamo gde je nema, zbog toga se angažuje ISB, a tu je već poznata nam Didra Miro (o likovima nešto kansije). To me je dovelo do dve linije razmišljanja koje se prepliću.
Prvo sam razmišljao o tome kako bih Imperiji predložio sasvim drugi kurs akcije. Propaganda može ocrniti neke koji se kao bez razloga bune, ali će ti neki steći i pristalice, mogu ispasti žrtve ili fokus otpora, etc. Posebno što efektivna propaganda mora da uključi i imperijalne žrtve (bilo ih je), što će reći da oni nisu neranjivi... Zar ne bi bilo bolje da se Imperija pokaže kao benevolentni pomagač nekoga pogođenog prirodnom katastrofom?! Mogli bi da potruju deo stanovništva, to predstave kao zaraznu bolest, a deo prebace na drugu planetu, gde neko vreme ne bi imali kontakta sa drugim ljudima (karantin). Možda bi bilo sumnjivo ako se raspadne planeta koje je već iz nekog razloga ostala bez stanovnika, ali te stvari bi mogle da se povežu.
Ali o čemu je tu zapravo reč (imajući u vidu da nam Andor ipak govori nekako o nečemu što nas okružuje)? Baš taj izgovor "energetska efikasnost" veoma je aktuelan danas, u čistom obliku ili kombinovan sa zelenom agendom, a u vezi globalnog zagrevanja. Zamislimo onda (a zašto ne bismo bili tako direktni!?) da je reč o projektu iskopavanja litijuma protiv kojeg je većina naroda i mirno se protestuje. Onda se mirni protesti na silu prikažu ne-baš-mirnima, oni koji su aktivisti protiv tog sranja postanu ekstremisti i sve bi trebalo da ide lako. Barem u opresivno-manipulatorskoj teoriji. Andor se u obe sezone pokazao odličnim u prikazivanju nam onoga što nam je veoma poznato, a da to i nije baš "na prvu"... (Inače prema poznatoj nam istoriji pokušaj isceniranja p(l)andemije ne prolazi baš glatko)
Ostatak zapleta je uglavnom zanimljiv (o nekim propustima na kraju), ali nije ništa posebno novo ni neočekivano. Ghor će privući pažnju pobune, tačnije Luthena, koji će uraditi isto što i u prvoj sezoni - gurnuti ne baš spremne ljude kako bi ispali žrtve i ubrzali raspad Imperije. Kasijan Andor spasava svoju ženu i taj zaplet je kasnije zanimljiv, dok ona ne odluči da se razdvoje. Naravno da on ulazi u Ghor priču, uz neki šarm tajnog agenta "I HAVE FRIENDS EVERYWHERE", takođe nije nikakvo čudo da će on videti Gorane drugačije nego Luten - kao moguće saborce, za šta baš nisu spremni, pa im je bolje da se primire i ostanu živi. Tu ćemo sresti onog simpatičnog droida iz Rogue One (u početku je bezdušni ubica). Didra Miro i Siril Karn su u vezi, čak nam mogu biti simpatični (videćemo kako su suptilno izgrađeni likovi). No i oni se razilaze, prvo svađom, onda smrću. To biva, bez svađe i sa lezbejskim parom među pobunjenicima. Vidimo neku tamnu stranu svakodnevnog života (droga uključena) koja bi više ličila na neki zemaljski velegrad nego imperijalni Koruskant... Obruč oko Lutena se steže, ali Didra pravi tu grešku, što njemu omogućava da bitne podatke prosledi dalje, ako već on sam (i doušnik u ISB) moraju biti žrtvovani. I još jedan par - Luten i njegova štićenica, nešto kao ćerka, koja na kraju mora da ga dokrajči.
Kasijan Andor (Diego Luna) - red je da se analiza likova počne od naslovne uloge. Ne znam da li se to nekad zvalo antijunakom (antiheroj), Andora je najbolje opisati rečima: nenameravani junak. On nije antiheroj u smislu Lutena koji mora da obavlja prljavi posao i (bar naizgled) rado to čini. Moraće i Andor da radi stvari koje ne smatra dobrim, ali on nije taj tip revolucionara. On je neko ko nije za ulogu heroja, ali mora da je sprovodi. Nikolas Kejdž je igrao takve likove. Takva mu je i faca, da se profano izrazim, Dijego Luna je sasvim dobar za ulogu nesnađenog junaka čije dileme i muke se na njemu vide. Da će pripasti pobuni odlučio je prvoj sezoni. Ovde odlučuje šta je spreman da učini. Za samu pobunu Lutena kao njenu Osovinu (Axis) to nije mnogo bitno - što on odbije ima ko će, Luten će poslati odlučniji par da obavi posao. Za samog Kasijana je naravno bitno, to gradi njegov karakter. Za samu pobunu i Galaksiju (far far away)... pa zavisi - koliko je uticalo na ono što je uradio u Rogue One (gde je sporedni lik); ni po njemu ni po Džin Erso se ništa neće zvati, da budem malo patetičan.
Mon Mothma (Genevieve O'Reilly) - moram priznati lik koji mi se nije mnogo svideo od početka, nije mi bila ni antipatična, prosto tako neupadljiva. Mogao bih biti i ciničan s obzirom da je ona, kao senatorka, nesumnjivo iz više klase, pa bi njeni problemi izazivali empatiju s tim u vezi... Za razliku od ostalih junaka, ne samo da je ima u Rogue One, nego i u originalnoj trilogiji. Kao i senator Organa (mada mnogo manje) ona je lik koji povezuje Staru Republiku sa... pa valjda borbom za Novu (Staru). U prvoj sezoni je ona nešto kao kontra Luthenu i njegovom radikalizmu (akceleraciji, kako rekosmo). Ona je zainteresovana za patnje onih koji bi platili pobunu. Ali problema ima i kod svoje porodice - muža, ćerke, političkog braka... Tu vidimo kako odlična gluma utiče na percepciju lika kod nekog ko nije bio fan. Kada na svadbi svoje ćerke igra ("veseli se", kako smo znali reći famoznih devedesetih) u suštini od muke, to je fabulozno. Genevieve je takođe odlično odigrala spuštanje u realnost, kada nakon veoma hrabrog skupštinskog govora (direktno adresiranje
Syril Karn (Kyle Soller) - zanimljivo je da ga u jednom klipu opisuju kao najromantičnijeg junaka ovog dela. I to kaže upravo autor ove serije! Syril je na strani Imperije, dakle "negativac", ali do sada je valjda već jasno da linija podele nije jasno iscrtana. Rečeno je da njega motiviše pravda, ali to nije neka apstraktna pravda, nije ni konkretna pravda u kojoj bi se on založio za neke od žrtava (recimo), nego je to da on sprovodi pravdu, jasno u poverenim mu zadacima. Zato je recimo odlučio da sredi Andora iako mu nadređeni kaže da slučaj ubistva zataška... Sa tim je povezano i visoko mišljenje o sebi i porodična situacija - naporna majka koja ga gura u smeru ambicije, priče o ujaku koji je kao neka veličina a bio je švercer. Karna ovde vidimo u vezi sa Didrom, ali o tome nešto kasnije. Iako je zaposlen u birou za standarde (ko voli blesave paralele, nešto slično je radio Ajnštajn) on je praktično pridružen bezbednjacima - IBS ili ISB, po slovima nije velika razlika...
Syrila je najbolje opisati situacijom koja je kraj njegovog puta (ako nekome smeta, izvinjavam se što prepričavam). Došavši na Ghor on misli da mu je cilj da provokacijom privuče i nahvata neke od pobunjenika, ali cilj provokacije i izazivanja nereda je, rekosmo, nešto drugo - genocid ili planetocid - da uvedem novu reč. Kad to sazna ulazi na kratko u fizički sukob sa Didrom (koja vodi operaciju), da bi mu ona rekla da će se "vratiti kao heroji" (što bi trebalo da opravda zločin!?); on na to ne pristaje i "poželi joj sreću". Tada se on bukvalno šeta po bojnom polju u koje su se neredi promenili, izgubljen, ali metak (zrak frejzera) ga neće. Onda vidi Andora koga krivi za sve i naravno da ga napada, zaboravivši poslednje događaje. Interesantno da u toj borbi čak pobeđuje (iako nije borac) i drži uperenu cev u Kasijana. Kada ga ovaj najzad pita "ko si ti?" (jer ga stvarno nije ranije video), Syril okleva, malo spusti cev. On je već (prema svom osećaju za pravdu) odbio da učestvuje u imperijalnim planovima, stekao je "prijateljske" veze sa vodećim ljudima Ghora. Možda bi i promenio stranu, ali koja bi korist bila od njega? Ako se još "sve" ne zna, sve je fakat odlučeno... U tom momentu da ga Andorov saborac jednim hicem ubija. Fenomalno odrađeno! I momenat koji prevazilazi čak i ovakvu seriju - who are you?
Dedra Meero (Denise Gough) - inače druga na cast listi. Saradnica (ako se to tako zove) ISB-a, mračne obaveštajne službe obučenih u belo. Za nju je rečeno da je možemo zamisliti kako šeta svoje kuče, jednako kao i da nekoga muči. Nije neko čudo da je glumica (inače irskog porekla, dok imperijalnu meritokratiju inače igraju britanski glumci sa svojim naglaskom) mnogo simpatičnija od svoje kreacije. Ali Dedra je nekako u svojoj odbojnosti u drugoj sezoni učinjena simpatičnom! Saznajemo i njeno poreklo, da je Imperija bukvalno odgajila (kinder block), vidimo njenu vezu sa Sirilom koja može delovati "normalno", može imati i zabavne elemente, kako ona izlazi na kraj sa njegovom majkom ili kad odobrava seks na neko kraće vreme... Ali, kao i u slučaju Sirila (u ovoj sezoni) nigde nije reč o parodiji. Zlo dobija izgled normalnosti "običnih" ljudi sa istina neobičnim zanimanjem (Imp bi bio nešto kao Fed). Nije baš kao Tišmina Upotreba čoveka, ali kad mi je već palo na pamet...
Što je kod njenog Syrila pravda, kod Dedre je poredak i bezbednost koju joj isti pruža. Stoga ona neće ni pomisliti da odustane od zadatka, za isti se i sama javlja. No treba imati u vidu da ona to ne radi zbog materijalne koristi (mada nije sporno da živi bolje od velike većine naroda Galaksije) pa ni radi neke ambicije, u čemu se razlikuje od oficira koji joj na kraju dolazi glave. Reč je o vernici Imperije, ako ne u potpunosti (praktično nemoguće, jer kao ni kod pobunjenika ni kod Imperije ne vidimo ideologiju - reč je prosto o birokratskom mehanizmu i moći), onda barem u tom aspektu poretka. No ona neće sve raditi po pravilima, skraćivaće put, što otvara mogućnost pobunjenicima da dođu do osetljivih podataka o Zvezdi smrti. Čak hoće da zadatak trijumfalno sama završi! Tako je to kad institucije ne rade po propisima, studentsko zakeralo u meni veli... Na kraju završava u imperijalnom zatvoru, onakvom iz kojeg je Andor u prvoj sezoni pobegao (što veoma efektivno vidimo u sceni od dve-tri sekunde).
Luthen Rael (Stellan Skarsgard) - završičemo sa parom anti-hero/anti-villain. O Luthenu je već dosta toga rečeno. Dobro je što je ovde skoro cela jedna epizoda njegova back story, njega i njegove usvojene ćerke. Saznajemo njegove unutrašnje motive i odakle mu odnos prema akciji, ali ne i neke svetonazore, posebno ne političke. I dobro je što je tako. Kada gledaš prikvel nečega (recimo odnos Better Call Saul i Breaking Bad) i znaš da se lik ne pojavljuje u hronološki kasnijem delu, to može reći dosta toga. U trileru sa pravnicima i mafijašima moguće je da nekog nema iz nekog drugog razloga - u ratnom sukobu teško! Luthen je inače prodao dušu pobuni, to se komotno može tako reći, on ne očekuje da će videti konačnu pobedu (kao ni Andor), dakle stvorena je situacija u kojoj ga gledateljka neće mnogo žaliti, kao ni saborci, možda malo Kasijan, a mnogo više naravno poćerka koja ga je na kraju dokrajčila.
Major Partagaz (Anton Lesser) - meritokratsko lice Imperije, ali njegovi kvaliteti će biti nadmašeni zapletom koji predaleko odlazi. On će skoro do svoga kraja (sam je sebi presudio) izgleda verovati da je reč o energetskoj bezbednosti, takođe o hvatanju ključnog pobunjenika. Mada uhvatiti Axisa (Luthen) nije bio mali zadatak, Didra se takođe tu zanela. Što je Sirilu pravda, Didri bezbednost, Paratagazu je očigledno efikasnost. U provj sezoni će reći da za bezbednost zovu vojsku & mornaricu (zanimljiv izbor pojmova), oni su tu da na vreme uoče trendove. Zapravo o ovom liku veoma malo saznajemo, a možda taman koliko treba! Nije isključeno da i on uključuje svoje shvatanje pravde i bezbednosti, svakako pre to nego neku bolesnu ambiciju (reč je o čoveku koji normalno priča da je imao sastanak sa Imperatorom), uostalom znamo šta bi mogao više poželeti... Project Death Star ide bez njega kao i dalja sudbina Imperije. Koja je možda zapečatila sudbinu odbacujući takve ljude.
Antiklimaks. Tako mi deluje kraj serije, što nije nešto što će obradovati gledaoca, jopet - tako je jedino logično. Imamo nešto akcije, onda scene rasprave sa političkim vrhom pobune (ovoga puta mnogo koherentniji nego u Rogue One, istakao se lik iz serije From). Osim toga sve je sumorno opraštanja junaka, pre svega Andora. Tako je jedino i logično. Pobunjenici su nadmudrili Imperiju, ali ne znaju šta tačno ona smera. Jedino se zna da je reč o moćnom oružju, što ne deluje optimistički. Tu su neki kontakti, Galen Erso, što je poveznica sa onim što sledi. Atmosfera da neće još dugo živeti, neće videti pobedu i vraćanje Republike.
Dobra serija ima sto mana, loša samo jednu - ne valja. Zanimljivo je da sam uočio klip (koji naravno nisam gledao ranije zbog spojlera) po kojem je Andor uništio Star Wars. Uništio je jer je toliko dobar da kad je serija završena nema dalje. Niti nadležni za franšizu pokušavaju, no u to ne ulazim. Kritike nisam video, mada u razgovorima kako je serija počela neko reče da nije oduševljen. Uostalom, ni prva sezona nije počela kao preterano zanimljiva...
Ipak, malo zakeranja. Meni je neka zastavica (deminutiv) ako saznajem stvari iz tjub klipova pošto sam odgledao. Andor stvarno nije sporovozan kao Severance (druga sezona), nije bilo momenata dosade, mada sam neke scene hteo da ubrzam. Ipak, događa se da u više zapleta onaj ključni (rekao bih ne samo za mene) nekako promakne, pa izgleda da se nešto događa "odjednom". Mislim na to kako su pobunjenici došli do ključnih podataka, sve detalje, i šta je to Didra tačno zgrešila (mada svejedno vidimo da je podbacila). Zaplet oko Mon Mothme mi nije bio previše inspirativan, možda sam i tu nešto bitno propustio. Saw (u Rogue One kao karikatura, ovde ne) je zanimljiv lik, opet osim nekih upečatljivih scena slabo vidim njegovu povezanost sa ostalima. Neke dirljive scene su mogle biti upola kraće - da znamo da se one dve vole, kao i Kas i njegova žena, van problema koje (ne) rešavaju ne moramo se mnogo time baviti.
Naravno, mogao se uzeti i drugačiji pristup. Za pohvalu je što su obe sezone po 12 epizoda, u vremenu kad često i serija sa zanimljivom radnjom nema ni deset epizoda po sezoni. Ali pojedinačna ne traje mnogo dugo - 40ak minuta bez odjavne špice. Pet minuta po epizodi moglo nam je dati kvalitetan sat. I bez toga, ostaje nam da razmišljamo o rečenom, što je naravno najveći kvalitet serije.
Ivan Vukadinović
Andor - prva sezona
Rogue One - prikaz pisan kad sam bio ne-baš-oduševljen
Коментари
Постави коментар