Pet nogu (o principima vladavine)

Kažu da je Džin Volf bio ubeđeni katolik, ergo nije se rodio u toj denomiaciji. Njegov ciklus Novo sunce je delo nesvakidašnje atmosfere, mada često konfuzno. Svrstavaju ga u far future podžanr, ili science fantasy (između naučne i epske fantastike). Njegov glavni lik Severijan, koji je od mučitelja (zanimanje, esnaf) stigao do Autarha i Spasitelja poređen je sa Hristom. Zanimlivo da ga na životni put vuku žene, počevši od one kojoj je dopustio da sebi skrati muke (zato je izbačen iz esnafa i krenuo prvo putem "grada od milion krovova" za koji niko ne zna koliki je...)
U ovom odlomku reč je o principima vladavine - od anarhije do "odanosti apstraktnom principu". Zapravo prvi princip nije anarhija (bezvlašće) nego odanost (kraljevskoj) ličnosti. Videćemo da je ovo i najviši princip, sasvim u skladu Volfovih hrišćanskih uverenja. Lično više cenim "apstraktni princip", ali ovaj tekst prenosim kao najbolji dokaz ličnog principa na koji sam ikada naišao. Mene je posebno "kupio" odnos prema odanoj životinji zbog kojeg mi se grlo stegne kad god se setim ovog teksta. Jer čovek ne može da uzvrati pseću ljubav. Ko je imao psa to dobro zna...

33. PET NOGU

     Ležao sam budan možda smenu vremena. Uskoro mi je bilo jasno da nema izgleda da Talos zaspi, ali sam se istrajno nadao da će bar da se udalji iz ovog ili onog razloga. Neko vreme je sedeo kao da se dao u duboke misli, onda je ustao i počeo da se šetka levo-desno ispred vatre. Lice mu je bilo nepokretno ali izražajno - dobijalo je najmanjim pomicanjem obrve ili naginjanjem glave na jednu stranu potpuno nov izraz, i ja videh, dok se šetao ispred mojih poluzatvorenih očiju, tugu, zlobnu radost, čežnju, dosadu i desetak drugih osećanja koja ni naziva nemaju kako preleću preko te vučje maske.
     Najzad se okomio, zamasima svog štapa, na cvetove divljih biljaka. Za kratko vreme je poskidao glave baš svim cvetovima na prvih desetak koraka oko vatre. Čekao sam, pa kad više nisam mogao videti njegovu uspravnu, energičnu priliku i kad sam švićkanje i fijukanje tog štapa čuo samo iz daljine, polako izvadih dragulj.
     Bilo je kao da u ruci držim zvezdu, nešto što plamti svetlošću. Dorkas je spavala; nadao sam se da ćemo zajedno gledati dragulj, ali ipak odlučih da je ne budim. Ledeno plavo zračenje se pojačavalo tako da sam se najzad uplašio da će ga i dr Talos, iako je daleko, ugledati. Prinesoh dragulj oku, pokrenut nekom detinjastom pomišlju da kroz njega, kao kroz sočivo, pogledam vatru, ali ga brzo uklonih - poznati svet trave i spavača sveo se na običan ples iskrica prerezan zamahom sablje dimiskije.
     Nisam siguran koliko mi je godina bilo kad je majstor Malrubius umro. Tek posle znatnog broja godina postao sam kapetan, što znači da sam u vreme njegove smrti morao biti sasvim mali dečko. Međutim, jako dobro pamtim kako je bilo kad ga je majstor Palaemon nasledio na mestu gospodara šegrta; taj položaj je od kad sam doznao da on uopšte postoji držao majstor Malrubius, pa se meni nedeljama, a možda i mesecima činilo da majstor Palaemon (bez obzira na to što sam ga jednako, ili više voleo) nije i ne može biti naš pravi gospodar u onom smislu kako je to majstor Malrubius bio. Utisak izmeštenosti i nestvarnosti pojačavalo je saznanje da majstor Malrubius nije ni mrtav, čak ni odsutan... nego da, zapravo, samo leži u svojoj kabini, leži u istom onom krevetu u kome je spavao svake noći dok nas je još on poučavao i disciplinovao. Po jednoj izreci, ono čega više nema - kao da nikad nije ni bilo; ali u ovom slučaju bilo je drugačije, majstora Malrubiusa više nismo viđali, ali je njegovo prisustvo bilo opipljivije nego ikad. Majstor Palaemon je odbijao da potvrdi da se majstor Malrubius nikad neće vratiti i zato je svaki postupak morao biti na dve vage meren: "Da li bi ovo majstor Palaemon odobrio?" i "Šta bi na ovo rekao majstor Malrubius?"
     (Na kraju nije rekao ništa. Mučitelji, ma koliko se teško razboleli, ne idu u Kulu lečenja; postoji verovanje - ne mogu reći da li je istinito ili ne - da se tamo vraća milo za drago.)
     Kad bih ovu istoriju pisao sa naumom da nekoga zabavljam, ili čak poučavam, ne bih pravio ovu digresiju o majstoru Malrubius, koji je u tom trenutku, dok sam ja vraćao Kandžu u torbicu, svakako morao već mnogo dugih godina biti prah. Ali u istorijskom tekstu, kao i u drugim stvarima, postoje potrebe i potrebe. O književnom stilu ne znam baš mnogo; ali učio sam pišući i nalazim da se ova umetnost ne razlikuje od one moje negdašnje onoliko koliko bi čovek mogao pomisliti.
     Mnogo desetina, ponekad i mnogo stotina ljudi dođe da vidi pogubljenje; bivalo je da se pred mojim očima balkon, pod težinom gledalaca, odvali od zida i poubija, tim jednim rušenjem, više naroda nego što sam ja pogubio u celoj svojoj karijeri. Te desetine i stotine mogu se uporediti sa čitaocima nekog pisanog izveštaja.
     Ali treba zadovoljiti ne samo gledaoce nego i neke druge: onu vlast u čije ime karnifeks seče; one koji su karnifeksu dali novac uz dogovor da osuđenik treba da umre lakom (ili teškom) smrću; treba i karnifeksa samog zadovoljiti.
     Gledaoci će biti zadovoljni ako nema velikih odugovlačenja, ako osuđeni dobije dozvolu da nešto kratko kaže i ako to kaže dobro, ako podignuto sečivo zasvetluca na suncu trenutak pre nego što će se sjuriti dole, tako da oni dobiju vremena da uhvate dah i malo gurnu jedni druge i ako glava padne uz zadovoljavajuće obilno pljuštanje krvi. Slično tome vi koji ćete jednog dana zalaziti u dubinu biblioteke majstora Ultana želite da kod mene ne nailazite na velika odugovlačenja, da ličnostima bude dopušteno da govore samo kratko, ali da im govor dobro uspeva; želećete izvesne dramske pauze koje će vam biti signal da nailazi nešto značajno, uzbuđenje ćete tražiti u tekstu, baš kao i - zadovoljavajuću količinu krvi.
     Vlasti za koje dželat radi, hiliarsi ili arhoni (ako će mi biti dozvoljeno da svoju metaforu proširim), biće uglavnom zadovoljne ako osuđenik ne uspe da utekne ili da mnogo ražesti masu i ako po okončanju postupka bude neporecivo mrtav. Čini mi se da je takva vlast, u mome pisanju, onaj podstrek koji me goni da svoj spisateljski zadatak obavljam. On zahteva da tema ovog rada ostane u središtu rada samog - da ne pobegne u predgovore ili indekse ili u neko sasvim drugo delo; da se retorika ne razmaše toliko da nadvlada temu i da se tema privede zadovoljavajućem zaključku.
     Oni koji plaćaju karnifeksu da bi čin pogubljenja bio bezbolan, ili bolan, mogu se uporediti sa književnim tradicijama i prihvaćenim književnim modelima, uz koje se ja moram priklanjati. Pamtim da nam je jednog zimskog dana, kad je hladna kiša tukla o prozor učionice u kojoj nam je držao nastavu majstor Malrubius - možda zato što je video da smo odveć bezvoljni za ozbiljan rad, ili možda samo zato što je on bio bezvoljan - ispričao priču o izvesnom majstoru Verenfridu iz naše gilde, koji je, u vremenima davnim, a pošto su ga zaokupile teške novčane nevolje, primio pare i od neprijatelja i od prijatelja jednog osuđenika; postavio jedne desno, a druge levo od panja i svojom velikom veštinom postigao da i jednima i drugima izgleda da je ishod potpuno zadovoljavajući. Baš na taj način, suprotne stranke, tradicijom uspostavljene, vuku pisca istorije svaka na svoju stranu. Da, vuku ga čak i ako je on autarh. Jedna stranka želi da stvar bude izvršena... to jest napisana... sa lakoćom, a druga želi da doživi bogato iskustvo. A ja se moram truditi, stavljen pred nedoumicu majstora Verenfrida, ali lišen njegovih sposobnosti, da zadovoljim obe strane. To sam i nastojao da postignem.
     Ostaje sam karnifeks; to sam ja. Njemu nije dovoljno da dobije pohvale sa svih strana. Nije mu, čak, dovoljno ni da stekne pouzdano saznanje da je svoj posao obavio sasvim kako treba, u punoj saglasnosti sa poukama svojih majstora i sa drevnim tradicijama. Potrebno je još, ako želi da bude sasvim zadovoljan u trenutku kad Vreme uhvati njegovu vlastitu odsečenu glavu za kosu i digne je u vazduh, da karnifeks u svoj rad unese i neki sastojak, makar i mali, koji je samo njegov i koji njegovom rukom više nikad neće biti ponovljen. Tek tad se oseća slobodnim umetnikom.
     Kad sam delio postelju sa Boldandersom, sanjao sam nešto čudno; sastavljajući ovu istorijsku knjigu, nisam oklevao da taj san ispričam, jer pripovedanje o snovima je sasvim prihvaćeni deo književne tradicije. A u vreme o kome sad pišem, kad smo Dorkas i ja spavali pod zvezdama uz Boldandersa i Jolentu i dok je dr Talos sedeo u blizini, doživeo sam nešto što je bilo možda više, a možda i manje od sna; prepričavanje takvih stvari nije u tradiciji književnosti. Dajem upozorenje vama koji ćete nastaviti čitanje da ova epizoda nema nikakve veze sa onim što će se uskoro događati; pričam je samo zato što me je tad zbunila, a sad će biti prijatno pričati je. A ipak, možda ta epizoda i ima veze ako se zna da je tad ušla u moj um i onda ostala, iz čega može slediti da je uticala i na moje ponašanje u potonjim vremenima.
     Kandža je opet počivala bezbedno sklonjena, a ja sam ležao ispružen na jednom starom ćebetu pokraj vatre. Dorkas je ležala sa glavom do moje glave, Jolenta sa stopalima uz moja stopala, a Boldanders je, opružen poleđuške na suprotnoj strani vatre, praktično zabio debele đonove svojih čizama u žar. Stolica dr Talosa bila je nadomak divove ruke, ali okrenuta na suprotnu stranu od vatre. Da li je on sedeo u njoj, licem okrenut ka noći, ili u njoj nije bio, ne mogu reći; tokom onog što se događalo i što ću sad ispričati povremeno mi se činilo da osećam njegovo prisustvo u toj stolici, a povremeno njegovo odsustvo. Mislim da je boja neba već bila nešto svetlija od pune noćne tmine.
     Do mog sluha doprli su zvuci koraka, ali me nisu uznemirili u mome odmoru; bili su to teški, ali i mekani koraci; zatim i zvuk disanja, dahtanja neke životinje. Ako sam bio budan, oči su mi bile otvorene; ali još sam bio tako blizu uspavanosti da glavu nisam okrenuo. Životinja mi je prišla, onjuškala mi odeću i lice. Triskele je to bio, legao je uz mene i pritisnuo kičmu uz moje telo. Tad nisam primećivao ništa čudno u činjenici da me je pronašao, ali pamtim da sam osetio izvesno zadovoljstvo što ga opet vidim.
     Opet koraci, sada spori, čvrsti, ljudski; odmah sam znao da je to majstor Malrubius - pamtio sam kako su zvučali njegovi koraci u hodnicima ispod kule u danima kad smo zajedno obilazili ćelije; ovo je bio isti zvuk. On uđe u moj vidokrug. Ogrtač mu je bio prašnjav, kao i obično, sem u najsvečanijim prilikama; sedajući na sanduk sa kulisama, pritegao je ogrtač onom starom kretnjom oko sebe. "Severijane, nabroj mi sedam načela vladavine."
     Bio mi je potreban veliki napor da progovorim, ali uspeo sam (u svome snu, ako je san bio): "Ne pamtim da smo tako nešto izučavali, gospodaru."
     "Uvek si bio najnemarniji od mojih dečaka", reče on i zaćuta.
     Obuze me zloslut; osetih: ako ne odgovorim, desiće se neka grdna nevolja. Najzad nejako počeh: "Anarhija..."
     "To nije vladavina nego nedostatak vladavine. Učio sam te da anarhija prethodi svakoj vladavini. A sad nabroj sedam vrsta."
     "Privrženost ličnosti monarha. Privrženost jednoj liniji nasleđivanja ili nekoj drugačijoj liniji dolaženja na vlast. Privrženost kraljevskoj državi. Privrženost kodeksu zakona koji državi daju legitimitet. Privrženost nekom širem ili užem izabranom telu koje određuje zakone. Privrženost jednoj apstrakciji koja se zamišlja tako kao da sadrži i to izabrano telo, i druga tela iz kojih je ovo izabrano proisteklo, i mnoštvo drugih elemenata, a sve uglavnom idealno."
     "Podnošljivo. Od tih formi, koja je najranija, a koja je najviša?"
     "Razvoj je išao nabrojanim redosledom, majstore", velim ja. "Ali ne pamtim da ste me ikad ranije pitali koje je načelo najviše."
     Majstor Malrubius se nagnuo napred, a oči su mu gorele blistavije nego žar. "Koja je najviša, Severijane?"
     "Poslednja, gospodaru?"
     "Misliš privrženost jednoj apstrakciji za koju se zamišlja da sadrži i izabrano telo i tela iz kojih je ono proisteklo i mnoštvo drugih elemenata, pretežno idealnih?"
     "Da, majstore."
     "Kojoj vrsti, Severijane, pripada tvoja privrženost božanskom biću?"
     Ništa nisam odgovorio. Možda sam razmišljao, ali, ako jesam, moj um je bio toliko pun sna da nije bio svestan misli. Umesto toga, postao sam duboko svestan svoje fizičke okoline. Sva veličanstvenost neba iznad mog lica kao da je bila napravljena samo radi mene, samo da bi se sad podvrgla mojoj inspekciji. Na zemlji sam ležao kao na ženi, a vazduh oko mene bio je, činilo se, zadivljujući kao da je od kristala i fluidan kao vino.
     "Odgovaraj, Severijane."
     "Prvoj vrsti, ako je uopšte osećam."
     "To je privrženost ličnosti monarha?"
     "Da, jer tu naslednika nema."
     "Ova životinja, koja se pored tebe odmara, dala bi život za tebe. U koju vrstu spada njena privrženost tebi?"
     "U prvu?"
     Nikog nije bilo kraj mene. Digoh se u sedeći položaj. Nestali su i Malrubius i Triskele, a ipak, duž jedne strane tela, one gde je bio Triskele, osećao sam nejasnu toplinu.

Коментари

Популарни постови са овог блога

Уранска и хтонска божанства

Псеудопатриотизам

Logički problem indukcije