Logički problem indukcije

Svako zašto ima svoje zato. Kad je bilo neko zašto da nema svoje zato!? Radovan III

Ovde bi bilo pitanje zašto se uopšte ovim bavim, i "smaram" neke tekstom iz udžbenika logike. Dakle na ovo pitanje zašto, odgovor je zato što je deda čovek persona... Zato što postoje danas neki koji sebe zovu "racionalisti", još vole za sebe reći da su humanisti, a drugi ih zovu neoateisti (i sve neki -isti...). Pogledajmo prvu odrednicu. Zašto je pod navodnicima? U filozofiji odavno postoji podela na racionalizam (prednost se daje sudovima a priori) i empirizam (prednost imaju sudovi a posteriori)... Neoateisti su pravi vernici empirijske nauke, a ipak oni sebe zovu "racionalisti", valjda lepše zvuči i rimuje se sa "branitelji razuma". No, pogledajmo kako empirizam po sebi stoji (nazivao sebe njegov zastupnik kontradiktorno racionalistom ili ne). Kada zaključke baziramo na empirijskim podacima, mi se u smislu logike kao nauke bavimo induktivnim metodom (od opšteg ka pojedinačnom). Suprotan metod je deduktivan. Smatra se da samo induktivnim metodom možemo doći do stvarno novih saznanja
Tekst koji sledi, što ne smatram nebitnim, pisan je davno u SFRJ, u vreme dominacije učenja dijalektičkog materijalizma, kome pripada i pisac udžbenika (što sam mogao primetiti čitajući udžbenik). Knjigu sam kupio nedavno, jer naš Zavod za udžbenike je i dalje štampa...
Ko želi odmah poJentu, uživao kasnije u lepoti iznetog procesa zaključivanja ili ne - dobiće je. Kao što znamo, neka mantra "novog ateizma" je Ne želim da verujem u ono za šta nemam dokaza, ili malo rafiniranije Teret dokaza je na onome ko nešto tvrdi (da Bog postoji)... Na stranu što se veruje svakodnevno u stvari za koje nemamo dokaza, a ako baš ne želimo to je stav a ne dokaz... ili to što vera ne mora da znači dokazivanje nečega i slično... Pogledajmo kako stvari stoje samim naučnim metodom, koji svoje teorije dokazuje induktivno, odnosno empirijskim putem, odnosno od činjenica ka zakonima. Videćemo da se može odbraniti jedino verom, nužnošću čak što zvuči dosta metafizički. Opravdanje je kako je život nezamisliv bez toga, i to opravdanje je tačno.
E sad, kako stoje stvari sa nužnošću vere? Dok se može razgovarati o tome da li svaki čovek ipak u nešto (metafizičko, ontološko, onostrano...) veruje, nema sumnje da svaka ljudska kultura ima u svojoj osnovi, na početku to nešto. Dok se može razgovarati šta je religija (neki recimo budizam smatraju filozofskim učenjem) nema sumnja da to nešto, neki metafizički osećaj stoji u osnovi svake kulture za koju znamo, i on se bazira na nedokazanoj veri. Baš kao i naučni metod.

U čemu je logički problem indukcije

U svakom induktivnom zaključku i metodičkom postupku zaključujemo od poznatog na nepoznato, od ispitanog na neispitano. U analogijskom induktivnom zaključku zaključujemo od nekih (poznatih) slučajeva na neke druge (nepoznate), a u generalizujućem induktivnom zaključku zaključujemo od nekih poznatih slučajeva na sve istovrsne slučajeve (od kojih su nam mnogi, a redovno i većina neponati).
Kako smo već istakli, nije ispravno svako zaključivanje koje od nekih slučajeva zaključuje na neke druge ili na sve. Zaključak je valjan samo ako su "neki" slučajevi ispravno odabrani. No bilo bi naivno pomisliti da se pozivanjem na ispravan izbor "nekih slučajeva" od kojih polazimo rješava zagonetka indukcije. Bez obzira na koji smo ih način izabrali, neki slučajevi ostaju ipak samo neki. Šta nam daje pravo da od nekih, makar na specijalni način izabranih slučajeva, zaključujemo na neke druge ili na sve slučajeve? Kada se zamislimo nad ovim pitanjem nastaje ono što nazivamo logičkim problemom indukcije. 
Opći princip na kojem počiva generalizirajuća indukcija može se izraziti riječima: "Ono što vrijedi za neke (na određeni način odabrane) članove klase, vrijedi za sve članove te klase". Ovaj se princip ukratko može nazvati principom indukcije. Logički problem indukcije može se izraziti i pitanjem: Gdje je osnova principa indukcije? Ili: da li, i ako da na koji način, možemo opravdati princip indukcije?

Intuitivno opravdanje indukcije

Prije svega, prilično je sigurno da princip indukcije nije intuitivna, neposredno očigledna ili izvjesna isitna. Izgleda neposredno jasno da nešto što vrijedi za sve članove neke klase vrijedi i za neke i pojedine, ali ne izgleda jasno da bi nešto što vrijedi za neke moralo da vrijedi i za sve. Ukoliko i postoje intuitivne istine, sigurno je da princip indukcije nije takav.

Induktivno opravdanje indukcije

Spomenuti engleski filozof J. St. Mill mislio je da se princip indukcije može i sam opravdati induktivno. Bit je principa indukcije po njemu u tezi "da je tok prirode jednoobrazan, da svemirom upravljaju opći zakoni", a ta je teza sa svoje strane najopćijom indukcijom dobivena generalizacija. Budući da smo u bezbroj pojdinačnih slučajeva utvrdili da je zbivanje u prirodi potčinjeno određenim zakonima, zaključujemo da je sve prirodno zbivanje podređeno zakonima "jednoobrazno".
Ovo obrazloženje očito se vrti u krugu i ne može da zadovolji. Ako princip indukcije opravdava i učini mogućim sve pojedine induktivne zaključke, onda on sam ne sme biti izveden pomoću tih zaključaka, induktivno.

Deduktivno opravdanje indukcije

Ako princip indukcije ne može da se opravda induktivno, ne bi li mogao da se opravda deduktivno? Ne postoji li neki podjednako općenit ili općeitiji princip iz kojeg bi princip indukcije mogao da se izvede deduktivno?
Princip indukcije već je sam toliko općenit da je teško zamisliti neki općenitiji princip iz kojeg bi se on mogao izvesti. Međutim, kad bismo i pretpostavili da je takav princip moguć, on bi sa svoje strane morao biti izveden ili induktivno ili deduktivno. Ako bismo pretpostavili da je izveden induktivno, vratili bismo se na opravdanje indukcije indukcijom. Ako bismo naprotiv pretpostavili da je taj drugi princip izveden iz nekog drugog principa, morali bismo ili otići u beskonačnost ili na početak našeg izvođenja postaviti neki neempirijski, formalni princip. Međutim, iz jednog formalnog, neempirijskog principa nikad se ne može izvesti jedan sadržajni, princip o činjenicama.

Pragmatiko opravdanje indukcije

Neki logičari smatraju da je indukcija opravdana zato što se pokazuje uspješna u primeni, u praksi svakodnevnog života i naučnog rada. U nauci i životu postižemo uspjeh ako se oslanjamo na induktivne procedure i taj ih praktičan uspjeh opravdava. 
Na ovo se može odgovoriti da primjenujući induktivne procedure doživljavamo i neuspjeh. Šta je još važnije, pragmatično opravdanje samo je podvrsta induktivnog: od činjenice da su se neke induktivne generalizacije pokazale uspješne u prošlosti, zaključujemo da će biti uspješne i u budućnosti. Prema tome, ako je neodrživo induktivno opravdanje općenito, neodrživo je i pragmatično opravdanje kao njegova podvrsta.

Poricanje problema indukcije

Neuspjeh različitih pokušaja da se opravda princip indukcije neki fiozofi smatraju potvrdom svog mišljenja da nikakvo opravdanje indukcije nije ni moguće ni potrebno da je takozvani "logički problem indukcije fiktivan". Da je problem indukcije pravi problem, umuju pristalice ovakvog shvaćanja, morali bismo moći da ga riješimo ili deduktivno ili induktivno. Kako ga ne možemo riješiti ni na jedan od ova dva načina, znači da je problem indukcije kako se obično shvaća fiktivan. Svi pravi problemi riješivi su barem u principu. Međutim, to ne znači da je pogrešno ili iracionalno upotrebljavati induktivne procedure. Induktivne procedure nisu ni racionalne ni iracionalne; budući da su same jedno od mjerila racionalnosti, one prethode ovoj distinkciji. Ako se indukcija i druge osnovne forme i metode zaključivanja ne mogu opravdati pomoću nekih drugih još općenitijih, to također ne znači da su oni nepristupačni bilo kakvom racionalnom postupku. Ako ih ne možemo opravdati, možemo ih analizirati, i ako netko baš hoće, možemo tu analizu nazvati opravdanjem. Ali tačnije je reći da je analiza procedura kojom "doista slijedimo" nešto što prethodi svakom opravdanju.
U ovoj koncpecji ima dosta tačnoga. Tačna je naročito misao da proces opravdanja ima granice, No drugo je pitanje da li su induktivne i druge misaone procedure koje doista slijedimo ispred ili iznad mogućnosti opravdanja. Ne pridržavamo li se mi doista procedure da pravimo razliku među procedurama koje slijedimo? Vrlo je česta, na primjer, procedura brze generalizacije na osnovu jednog slučaja. Da li je opravdano ako za nekoga tko je jednom slagao kažemo da "uvijek laže"? Ako su sve procedure koje doista slijedimo jednako vrijedne, onda spor između onih koji proceduru smatraju opravdanom i onih koji je smatraju neopravdanom nema nikakvog smisla. A to je konsekvencija koju je teško prihvatiti.

Put ka rješenju problema

Možda je najprihvatljivije ono logičko rješenje problema indukcije po kojem je princip indukcije nužan postulat naučne i svagdašnje spoznaje. Prema ovom shvaćanju naš život i nauka nezamislivi su bez primjene indukcije, pa premda ne možemo dokazati da je princip istinit, moramo pretpostaviti da jest.
Ali i ovo rješenje ima svoje teškoće. Da bismo ih razriješili, morali bismo ići izvan okvira logike i pribjeći pomoći spoznajne teorije, antropologije i ontologije.
Gajo Petrović, Logika


Коментари

Популарни постови са овог блога

Бечки ђак Ћоровић

Okultura Marine Abramović

Десет типова који шкоде српској десници, први део