Dve serije epske fantastike

 "The idea that we control dragons is an illusion"

Viserys I Targaryen

Imali smo prilike da gledamo dve serije epske fantastike, sticajem okolnosti ili možda komercijalnom namerom, tek počele su skoro istovremeno. Osim žanra, zajedničko im je što su obe prikveli poznatih ostvarenja, što je donelo hajp ili rasprave i rađene su na osnovu književnih dela. I tu sličnosti prestaju, jer već nije isti odnos prema književnoj osnovi - autori The Rings of Power nisu imali prava na Silmarilion, pa su radili na osnovu nekih nedovršenih priča, ukazivanja i sl (uostalom, čuveni Pad Numenora se u Silmarilionu tek pominje); dok House of The Dragon rađen na osnovu Martinove Fire & Blood, fiktivne istorije Westerosa. To je autore druge pomenute serije postavilo u mnogo bolji položaj, jer tu imamo istoriju koja (realno kao i ove našeg sveta) nije baš pouzdana - jedni kažu jedno, drugi drugo. Sa druge strane, daje dosta smernica. Autori ROP imali su više slobode, ali u nedostatku kreativnog potencijala, pa i razmišljanja, to i nije blagoslov - bolje onda raditi pod ograničenjima nekakvog kanona ili se držati pisanog dela...


Moram reći da mi epska fantastika već dugo nije u vrhu interesovanja (a odavno jeste bila, u pogledu ROP moja pozicija je zanimljiva jer sam skrnavio Tolkina). Zapravo mislim da se ono što imamo u ovom žanru može naći u istorijskim dramama, superherojskom žanru ili SF ostvarenjima gde imamo fajta & politike. Što naravo ne znači da u EF remek-dela nisu moguća. Već sam rekao da ovaj žanr nekako nije bio nameravan - Tolkin je govorio da piše fairy tales. Ovde je zanimljivo to što su HOTD i ROP međusobno udaljeni koliko to dva dela epske fantastike mogu biti! I tu (još) ne mislim na kvalitet - s jedne strane je postavka u dvorskom sukobu uz spoljnu pretnju koja je u pozadini i imamo moralno ambivalentne likove; kod drugih imamo epsku borbu protiv zla i trebalo bi da bude crno-belo (mada ni u Silmarilionu belo nije uvek bilo belo (hmmm...), a ove ćemo videti kako su stvari rešene). 

Kad pominjem kvalitet, stvari su jasne. Odličnoj seriji je teško naći mane, dobra ih ima sto, loša samo jednu - ne valja (da parafraziram šta sam čuo). Nijedna od ove dve serije nije dobra. 

Pre nego uđem u kontekst serije i likove sa imenima koje imaju čuveno (anglosaksonsko?) AE - Rhaenyra, Aegon, Daemon, Rhaenys, Aemond... (da pređem na pisanje "po Vuku"?) - nešto o manama serije... Po onoj "mudrosti" gore ispada da mi je teško da seriji nađem manu. Posle cele sezone to bi se moglo reći, ali dok sam gledao nametali su mi se problemi koji su nekako bili razrešavani što mojim sagledavanjem što poslovičnom pomoći prijatelja (u ovom slučaju prijateljice). Ako niste znali ja, osim nekoliko klipova, od Game of Thrones ništa nisam gledao, a nisam čitao ni knjige. Svet je za mene bio nov, osim što sam iz priča čuo dosta o tome šta je uradila Daenerys i da je postojala Arya Stark i kuća Lanister i da je Martinu neki uzor engleski srednji vek...

Na samom početku ako mi se svidelo kako je glumački rešen kralj Vizeris (kao neko ko fizički oseća teret vladavine, u početku sklon cinizmu) i naravno njegov brat Dejmon, imao sam dosta rezervi prema čerki i prestolonaslednici Reniri koja mi je delovala pomalo ukočeno (ne ulazim u kritike kako glumica radi u kafiću u Melburnu i nije gledala GoT, ovo drugo bi mogla biti i prednost). Druga Renira (promenili su glumice za nju i kraljicu Alisent, koje počinju veoma mlade) je postavljena u veoma (za glumu) nezgodnu situaciju - prva scena je njen porođaj posle kojeg mora kod kraljice (šta onda da odglumi?!). Videćemo je u sasvim drugom svetlu na kraju, kada posle pobačaja koji izazivaju loše vesti mora da donosi teške odluke. Ukratko - trebalo mi je da se naviknem na obe Renire. 
Broj likova zbog kojih možda bolje da sam zapisivao (koleginica je tako radila za GoT) neću posebno da komentarišem, to je bilo očekivano. Nešto drugo meni nije. Kao što znamo, Martin se bavi onime što bismo mogli nazvati pseudo Srednji vek. U tom smislu, događanja na dvoru Targarjena jesu drugačija, odudaraju od neke očekivane logike. To može stvoriti neka očekivanja, pa nas onda zbunjuje kad vidimo da je drugačije. Ali uvek postoji interna konzistentnost. Jedno je tolerisanje otvorenog nasilja, pa vidimo lika koji je na kraljevskoj svadbi ubio čoveka golim rukama da ostaje na dvoru godinama - bar do kraja sezone. Druga stvar, Targarjeni nisu Osmanlije pa da pitanja nasledstva rešavaju ubistvom svih pretendenata, braće i rođaka. Ovo je komplikovana tema o kojoj će još ponešto biti rečeno. 

Rečnikom moderne analize rekli bismo pozicija žena u patrijarhatu, ali nikada ne zaboravimo da to nisu bilo koje žene, nego one u vladajućim kućama. Kako ovo nije planetarni feudalizam, ni far future, nećemo ovde videti neku Bene Geserit egzotiku, već ono što nas podseća na nama poznati Srednji vek, recimo. U tom smislu čuo sam zamerke kako su žene u ovoj seriji previše emancipovane, jer nije tako bilo... Ne bih se složio jer znamo za mnoge kraljice koje su se pitale, vladajuće kraljice, regentkinje i slično... Rad Džordža Martina na tu temu zvao se The Princess and the Queen, or, the Blacks and the Greens - sam naslov opisuje dosta radnje HOTD serije. Na momenat mi se učinilo da ovde imamo invertovani slučaj kraljica Meri i Elizabete, ali to je stvarno udeljeno poređenje. 
Čak tri žene ovde su ključne u borbi za presto. Vidimo kako patrijarhat tu različito utiče. Renis je trebalo da bude kraljica, njen brat Vizeris nije ni hteo da bude kralj. Ali plemstvo se usprotivilo, ona je morala da se povuče. To ne znači da je odustala od svake borbe za uticaj, uostalom ona je udata u kući Valarjan koja je druga po značaju, formalno je baka naslednika, jaše zmaja i donela je odluku oko koje su se lomila koplja fandoma (tvister se usijao i pre dolaska Ilona). Alisent je majka kraljevih sinova koji su po ranijim tradicijama nasleđivali presto. Ona je striktno vođena i instruisana od strane svog oca Ota, največe mutljavine u ovoj seriji. Ipak, u predvečerje građanskog rata sama donosi odluku (slika gore) koja je odložila ubijanje ali možda u krajnjoj instanci izazvala rat. Alisent će u ubeđivanju Renis da joj se prifruži upotrebiti onu čuvenu metaforu kako kralj jeste glava koja odlučuje, ali je kraljica vrat oko koje se okreće...
Međutim, kralj Vizeris je ostao pri svojoj ranijoj odluci (donetoj kada mu je žena na porođaju umrla sa naslednikom) da presto ostavi kćerki Reniri. Renira uživa slobodu delovanja i svog sve bolesnijeg oca retko kad i vidi. Ali on ništa nije učinio da joj olakša, nije je recimo postavio za regenta kad već ne može da vlada, u njegovo ime govori baš onaj Oto. Dakle, ona je ostavljena sebi i od pomoći joj je njen novi muž, a kraljev nestašni brat Dejmon - da, incest je uobičajen kod Tagarjena, neću o tome iako to golica maštu nekima... Ovakva odluka Vizerisa je još jedna od naizgled nelogičnosti, ali treba imati u vidu da on nije bio dobar kralj (iako je sve više obuzet željom da sve ostavi dobro za sobom). I to je sasvim realno, kad se gleda istorija.
Atmosfera na dvoru Vizerisa podsećala me na one priče iz nedavne istorije kad je Maršal (moj ujka ga je zvao Šaban) bio sve stariji dok su presto (nasleđe) praktično pred njim razvlačili. Vizeris uopšte nije star, ali decenijama boluje i umire od neke vrste lepre. Najzad king is dead - ali čak ni uzurpatori ne mogu jednostavno reći long live the king - zajebana situacija. Pri svemu tome ova (zelena) strana nije sasvim bez argumenata jer, osim dotadašnje tradicije, odgovara im i kraljevo buncanje na samrti o nasledniku koji će ujediniti i spasiti kraljevstvo od nadolazeće opasnosti - Alisent želi da čuje kako je to njen sin koga inače prezire. Atmosfera na dvoru neposredno pošto je kralj umro podsetila me je na Majski prevrat. Ali situacija kreće u drugom smeru, pre svega zato što sama Alisent stavlja veto na ideju njenog Oca da Reniru (i Dejmona i svu njihovu decu) jednostavno pobiju. (Treba imati u vidu da je ona svojim sinovima stalno pričala da ih to čeka čim Reniru krunišu.)

I tu imamo situaciju koja je izazvala lomljenje poslovičnih kopalja, ali prvo kako sam ja lično video. S jedne strane volim bad ass matorke (da sad ne pominjem serije Dark, The Americans, Counterpart). Ne znam zašto pomislih da je Renis matora da jaše zmaja - ne, nije! Njena odluka da ostavi u životu zelene uzurpatore pošto im je upropastila krunisanje i uzgred zmajem izgazila dosta civila (kolateralna šetata, jebiga) mi se (čak etički) nije svidela. Prvo čega sam se setio je ono što reče Mike Ehrmantraut - no more half meausres. Pa u nastavku serije ih više neće ni biti...
Ali ja, kako rekoh, nisam verziran u tom svetu, pa čude slična razmišljanja onih koji jesu - tipa nakon celog dana gnjavljenja za poslom i decom, da odgledam epizodu i ova umesto da kaže Drakaris i završi sve... Pa evo nekog objašnjenja i apologije Renis.
Tačno je da kao naknadna pamet nam može delovati da bi obezglavljivanje jedne od strana u sukobu sprečilo rat. Međutim, rat u tom trenutku još nije počeo. Renis bi time rat započela, dok je drugačije rešenje možda još moguće - kasnije ona kaže "nije moje da započnem rat". Stvar komplikuje što je Aegon u tom trenutku već krunisan, pa to ne bi bilo samo kinslayer, nego i kingslayer, nešto za šta bi ona pre odgovarala nego da dobije počasti. Oni koji su čitali knjige i gledali GoT zaboraviše da je biti rodoubica najveći greh u tom svetu (mada to se događalo). I meni je bilo odmah jasno da je Renis postupila u najboljem interesu svoje kuće Valarjan. Osim toga, ubistvo kraljevskih srodnika pa i prvosveštenia stavilo bi je moralno mnogo ispod Alisent koja je pre toga odbila da ubija. (Nešto je drugo ako zamislimo veoma usmerenu vatru zmaja, što nismo dotle videli u borbi - da je ubijen samo Oto, to bi bio drugi padež). U samoj sceni je veoma zanimljivo gledati govor tela zelenih.
Pred kraj, koje bi bile taktike zavađenih strana (predviđanja za sledeću sezonu, ko će dočekati 2024!?). Daemon je izbrojao zmajeve i doneo jednostran i pojednostavljen zaključak o premoći crnih. Ali stvari nisu tako jednostavne, pre svega jer zeleni imaju baku Vaghar - najstariju i najveću od svih zmajeva - onu koju je uzjahao Aemond sa likom dark elfa - zbog njih dvoje ne navijam za crne. Dakle, taktike bi bila ovakve:
Crni treba da idu na frontalni sukob u kojem bi više zmajeva moglo odjednom da napadne Vaghar. Ali ne mogu rizikovati neki pohod na prestonicu jer ona bi mogla da ubija usput jednog po jednog zmajčeka, a nemaju dovoljno pešadije. Brojnost zmajeva i prednost na moru su idealni za prepade (ali pažljivo - gde nema Vaghar). Podrška nekih kuća na kontinentu ispada da je više na teret njih samih, osim na severu i možda jugoistoku oni bi mogli samo u gerilu ili egzil. Tamo, na severu recimo, bi se mogla okupiti veća vojska.
Zeleni mogu da iskoriste nekakav legalizam i (prisilnu) podršku većine kuća za vladavinu kontinentom dok ne izgrade mornaricu koja bi odsekla ostrvo na kojem su crni. Vaghar bi gušila pobune, dok bi ostali zmajevi izviđali da joj se ne napravi zaseda (koja bi morala da uključi skoro sve zmajeve sa kojima Renira i Dejmon raspolažu). Sukob bi tako izgledao kao Napolenovi ratovi i pomorska blokada od strane Britanije, te njegova kontra blokada, Grande Armee... 
Za sam kraj ovog razmatranja, ona mana koja se teško može naći. To je snimanje noću, koje su bolje uradili u The Rings of Power. Previše je mračno (mada to ima psihološki efekat) što je problem ako se želi sačuvati nešto kao slika, što se iz priloženog da videti.

Oko serije The Rings of Power lome se koplja još od zime, iz uglavnom glupih razloga - žene patuljci, pa još crne, crni vilovnjaci, etc. Ja sam tu uzeo neko srednje stanovište, ne samo da bih bio srednjak... Na stranu priče o tome imaju li neevropljani (dakle ne-beli glumci) mesta u ekranizacijama nečega što se oslanja na evropske mitove, te čak neka geografska objašnjenja o kojima ne bih sada (razmislite o etnografskoj slici našeg sveta da nemamo Sredozemlje i Saharu). Meni je bilo zanimljivo što smo kod samog Tolkina imali neke rasističke tendencije. Skrenuta mi je pažnja da kod njega razne rase (ljudi, vilovnjaci, patuljci sarađuju), dok protiv crnaca (a to je sad jedino bitno?) nije imao ništa. Međutim, znamo da on u svom pismu Orke opisuje bukvalno kao Evropljanima neomiljeni mongoloidni tip. Sva opasnost po engleski način života dolazi dosledno sa Istoka i Juga, u najboljoj tradiciji njihove geopolitike neko nezavisno carstvo među Germanima, Slovenima ili Kinezima jednostavno je pretnja. Engleski i zapadni način života (Shire, Gondor, stari Numenor) je superioran. 
U svetlu ove serije i očiglednih pokušaja moralnog relativizma bilo bi zanimljivo (eto i diverziteta) da Saurona igra iranski glumac, pa da onda vidimo u tom svetlu njegovu ideju da izleči Srednju zemlju. Nije se dogodilo, a sad to ne bi bilo tako zanimljivo kao u vreme rađenja čuvenih Džeksonovih filmova, kada se osećala atmosfera čuvenog Rata protiv Terora (u tom smislu je rađen i čuveni film 300, al to je deseta priča).
Sad pređimo na ono što jeste urađeno. Kako je dosta reći da ne valja neću uopšte ulaziti u sve glupost zapleta, još više dijaloga (I AM GOOD!), pa najzad i glume koja je ipak omeđenja onim što je story telling. Ograničiću se na ono što je po meni glavni problem, a posle nekih razmatranja reći ću šta ipak valja. Mislio sam da na tribini u Komarčiću budem jedini koji će braniti seriju, ali sama ROP mi to nije dozvolila, mada sam bio najviše blagonaklon u raspravi.
Kako je tamo rečeno likovi Silmariliona su više predlošci, ideje, nisu razvijeni... Tome sam dodao Tolkinovi likovi su inače jednodimenzioni, samo od Boromira i Goluma ne znaš od početka šta da očekuješ. Prijateljica reče da ima i druga dimenzija - Prsten. U svakom slučaju spoljnja pretnja, veliko zlo koje preti - to je ono što LOTR čini velikim. Posledično - da su se na to ograničili - na stvaranje samih Prstenova Moći, bilo bi mnogo bolje. Imali bismo tu i stvaranje Mordora (meni se svidelo u ovoj seriji, mnogima nije) i spletke u Numenoru. I to je otprilike to... 
A ovamo imamo radnju između patuljaka i vilovnjaka koje je dobro osmišljena makar što se tiče kako su hteli patuljke da prikažu, ama je dosadna! O proto-hobitima neću sada, malo je reći da me nerviraju. Uostalom, ako su hteli da nerviraju neke fanove sa crncima, mogli su i da nerviraju neke druge tako što bi neka od rasa/vrsta, u ovom slučaju Hobiti bila prosto izostavljena, ostavljena za sledeću sezonu. Onaj što kao ne znamo da li je Gandalf je vezao za sebe nekoliko efektnih scena ali isto i glupih zapleta a kad progovori nije baš mnogo elokventan.
Ono što je dobro, to je naravno kako je vizuelno urađeno, posebno ulazak u Numenor. Načelno mi se sviđaju igre tipa ko je Sauron, ko je Gandalf, makar stoga što oni kao duhovi mogu biti bilo šta (muško, žensko, elf, džin...). Halbrand mi jeste odmah delovao kao Sauron, ali kasnijem razvojem ipak nisam jedno vreme tako mislio. Ortak (nije od onih fanova koji sve u detalje prate, kao što nisam ni ja) je čak isprva pomislio da je to u stvari Isildur - kralj koji je osakatio Saurona ali odbio da uništi Prsten. Meni je Adar delovao dosta uverljivo kao Sauron, uostalom tako su ga zvali. Ipak je bilo preambiciozno (naravno glupo) ako su autori serije pomislili da će neko i na trenutak poverovati kako je onaj džin (još se neko nada da nije Gandalf) ipak biti Sauron, kako ona ženska sa slike gore u poslednjoj epizodi reče...
Svideo mi se i nastanak Mordora. Ne verujem da su autori mojih duhovnih dubina, a ja sam u svom nastavku predvideo da skiptar (palica) može pokrenuti teluričke struje. Dajte mi polugu i pomeriću svet! Pre će biti da su oni to videli kao neki slot u igrici, al nema veze... Ne moramo očekivati od EF dela da ikako korespondira sa fizikom, ali kad ipak to radi, meni je to kul. Voda kad uđe grotlo aktivnog vulkana izaziva eksploziju. Mada će neki stručnjak reći da nije baš kako je prikazano.
Pre toga je čak Adar (dakle ne Sauron) na moralnom nivou razbio Galadrijelu. Ako ona želi pobiti sve orke i ostale nemani, po čemu je bolja od njega koji želi da eliminiše vilovnjake!? Mada on čak ni to ne želi, ako bi se preobratili kao što je i on dark elf. Sreću kvari što je Galadrijela inače, pa i u toj sceni, prikazana veoma glupo. A onda kad vidimo kako ih je zeznuo kad su mislili da su pobedili... Uopšte, šesta i osma epizoda bar u nečemu valjaju.
Sam Sauron je povezivan sa čuvenim Hajzenbergom (Breaking Bad), ali sreću kvari kad čujem da su to uradili sami autori serije. Što se nisu potrudili da makar izdaleka zaliči na najbolju seriju ovoga veka?! Zanimljiva mi je poruka koju sam dobio u kojoj vidimo kako on izrasta (odrasta?) u lika koji je spreman na sve veću odgovornost - vladavinu. On bi lako mogao zgromiti Galadrijelu a i ostale elfe, ali to ne radi, jer ih čuva kao izazov za sebe. Veoma heterodoksno (u odnosu na samog Tolkina ne-katoličko) viđenje đavola. Najzad, da se vratimo poređenjima, rečenica kako on ne vidi razliku između izlečenja i vladanja Srednjom zemljom me podsetila baš na Targarjene.

Na kraju recimo da percepcija dela zavisi od šireg konteksta. Mada je Tolkinova priča vanvremenska, danas ona ipak nije direktno primenjiva. Ko "zna" danas šta je Mordor?! Pre nego sam išta od toga čitao (osim Hobita) pročitah negde kako su nekada hipici i tadašnji aktivisti bili inspirisani - za njih su Mordor bile multikompanije, svetske sile... A danas da pitamo one što bacaju farbu na Van Gogove slike?! Bolje ne. Naravno, po CNN je Mordor Rusija, a Putin dark lord Sauron, ukrajinska propaganda i zvanično naziva Ruse - Orke. Pa ako vam je to uzor...?!
Sa druge strane, ovaj sadašnji svet ipak (iako vremenske prilike ne deluju tako) bolje opisuje ono Winter Is Coming
Ivan Vukadinović
Šta je potpisnik ovih redova radio - Putovanja malog diva
p.s. Neko je na tribini rekao - da mi je znati kome se sviđa The Rings of Power?! Pa, ako mu je verovati sviđa se Martinu - George R. R Martin se pozitivno izjasnio. Mada je on obično optimista, ipak ne hvali baš sve...

















Коментари

Популарни постови са овог блога

Уранска и хтонска божанства

Псеудопатриотизам

Logički problem indukcije